Tajne Podgore

Gravitacijski procesi na strmoj padini Biokova, uz snažne povremene bujice, utjecali su na brzi transport materijala i njegovo taloženje u podnožju. Valovi i morske struje razarali su naslage, zaobljivali njihove fragmente, prenosili ih i taložili na obalu. Tako su u suradnji planine i mora nastale jedinstvene šljunčane plaže po kojima je Makarsko primorje danas nadaleko poznato.

Na Sutikli se nekada nalazio prepoznatljiv simbol Podgore – stjenoviti luk prekriven zemljom i stablima koji su mještani zvali Prolaz sriće. U potresu 1962. prolaz je srušen, ali još i danas možete prošetati istom sretnom cestom koja će sigurno izvući osmijeh na vašem licu.

Legenda kaže da je prvi grob na rtu sv. Tekle pripadao djevojci Tekli koja je umrla na jedrenjaku. Tužni otac nije htio svoju jedinicu baciti u more prema starome mornarskom običaju. Ploveći u blizini Podgore, pronašao joj je mjesto za vječni počinak – puntu sv. Tekle. Ona ga je vizurom podsjećala na brod, a njezini čempresi na jarbole.

Do polovine 20. stoljeća postojao je običaj da se prilikom gradnje kuće u zemlju ispod praga ukopa par bakrenih novčića. Vjerovalo se da će tako kuća koja se gradi biti dugovječna, a ukućani u njoj živjeti sretno. Zahvaljujući tome, mnogi su venecijanski soldi i gazete – bakreni novčići s natpisom DALMA ET ALBA (17. i 18. st.) sačuvani i danas.

Kvalitetu suhozida – kamenih zidova koji se terasasto spuštaju od litica Biokova prema moru –  dokazuje činjenica da su ostali sačuvani za vrijeme jednoga od najjačih potresa zabilježenih u Hrvatskoj, velikoga potresa 1962. Suhozidi su omeđivali ručno obrađivane nasade maslina, loza, badema, oraha, limuna, naranči, mandarina, rogača i smokava. A da bi još više povećali iskoristivost strma krškoga terena, težaci su u suhozidnim podzidima ostavljali rupe iz kojih je rasla loza.

Podgora je neprestano naseljena od najranijih povijesnih razdoblja zahvaljujući bogatstvu svojih voda. Nije poznat točan broj izvora i potoka na području Podgore, ali se zna da su oni u prvoj polovici 20 st. pokretali čak 24 mlinice. Na mnogim obzidanim i uređenim izvorima danas se vide pukotine najvjerojatnije prouzrokovane potresom.

Svaka je podgorska žena imala jednu nošnju za svaki dan i drugu za svetkovine. Usprkos siromaštvu podgorske su žene imale skupocjeni nakit od zlata i koralja, što je bio jedan od načina štednje za najteže dane, ratne ili prirodne nepogode jer se nakit lako i brzo ponese u slučaju potrebe. Sama nošnja bila je slojevita, tako da se mogla prilagoditi raznim prigodama i dobu. I muškarci i žene na nogama su nosili kožne opanke, jedne za hladnije vjetrovito vrijeme i jedne za ljetne mjesece.

Legenda kaže kako su u davna vremena ljudi poštovali prirodu i živjeli u skladu s njom i njezinim zakonima, prinosili žrtve hrane bogovima prirode u želji da im usjevi što bolje rode. Vjeruje se kako su im vile pomogle u polju, hranile stoku, a svojim zvonkim smijehom i pjesmom tjerale zle duhove. Međutim, dogodilo se da je ćudljiva priroda čovjeka iznevjerila vile, pastiri su odbacili svirale, pjesma je stala, a zapucale su puške i ljudi zaratiše među sobom. Zbog toga su se vile povukle i ušle u priče i legende.
Neki vjeruju da vile još uvijek obitavaju skrivene u planinskim vrletima Biokova, Velebita, Mosora, Brista i omiške klisure. Lutaju planinama i pjesmama opčinjavaju ljude. I danas vile čuvaju prirodu, ali ih je sve manje jer ljudi ne vjeruju u njih i sve više urbaniziraju prirodne površine, šume, livade i planine. Međutim, kako je Biokovo zaštićeni park prirode od 1981. g. poneki vjeruju da se vile tamo mogu susresti, posebno u tihi ljetni suton kada sunce baca grimizni odsjaj na pučinu.

Stočarstvo je bilo jedno od najvažnijih grana gospodarstva u Podgori sve do 70-ih godina 20. stoljeća.
Podgorski pastiri provodili bi po deset mjeseci godišnje sa stokom na rijetkim biokovskim pašnjacima jer stoka je bila važna za preživljavanje, osiguravala je vunu za odjeću, mlijeko, maslac i sir za prehranu. Danas se na području Podglogovik na Biokovu mogu još uvijek vidjeti objekti tradicionalna graditeljstva iz razdoblja kada je stočarsko stanovništvo imalo svoje privremene nastambe korištene u sezonama ispaše. Uz kamene kućice mogu se vidjeti i suhozidi koji se terasasto spuštaju prema moru i omeđuju nasade maslina, loza, limuna, naranči, mandarina, badema, oraha, smokava i rogača.

 

Sveti Vicenco svetac je zaštitnik mjesta Podgore. O njegovu životu nisu poznate pojedinosti, osim da je bio rimski vojnik i da je radije položio život nego izdao svoju savjest, karakter i vjernost Kristu Spasitelju. Priča počinje 1790. g. kada je papa Pio VI poklonio kosti sv. Vicenca makarskome kanoniku Ivanu Josipu Pavloviću. Nakon njegove smrti brat kanonik don Grgur Pavlović dalje daruje kosti svojemu kolegi don Lovri Pavlinoviću u Podgoru, u crkvu Svih svetih. To se dogodilo 1831. g. i otada je to posljednje počivalište sv. Vicenca.

Mještani Podgore ubrzo su nakon toga prihvatili sveca kao svojega zaštitnika i počeli održavati vjerska slavlja na dan sveca, svake prve nedjelje poslije blagdana Velike Gospe. Uskoro su počeli dolaziti i hodočasnici iz Primorja, zabiokovske zagore i Hercegovine, i svetkovina je postajala veća. Od 1900. godine, biskup Nakić određuje da ubuduće proštenje sv. Vicenca traje tri dana, a običaj je sačuvan do danas. Danas je crkva Svih svetih i kulturno i povijesno najvrednija crkva u Podgori, a jedna je i od najmonumentalnijih kasnobaroknih crkava u Dalmaciji.